Bila je jedna
siva kaseta (šezdesetka) sa nekoliko pjesama probranih sa Filigranskih
pločnika. Snimak je bio nekako specifično tup, a ta muzika i tekstovi su mi
nekako posebno sjedali. Tada se oko Pločnika stvorio nevjerovatno prijatan
osjećaj koji nije izblijedio ni do danas. To mi je još uvijek jedan od
najdražih albuma u historiji rock’n’rolla. Godinama nakon toga, pokušavao sam
pronaći stil, bend, muzičara kojeg je Štulić kopirao u tom zvuku, i moram
priznati da nakon hiljada i hiljada preslušanih albuma nisam pronašao ništa
slično.
Pošto je peder
Džoni sklonio svaku pjesmu sa Pločnika koja se mogla čuti na internetu, postavit
ću link na pjesmu koja je popunila prostor na toj kaseti zajedno sa AC-DC od Sweet.
Tad mi je Black Betty zvučala ‘nako... simpatično. A kad je uho sazrelo
nekoliko godina kasnije, bilo je jasno da je to jedan od najboljih riffova ikad
odsviranih.
No comments:
Post a Comment